Istaknuti crnogorski i jugoslovenski novinar Milorad Minjo Knežević sahranjen je prije dva dana u Podgorici. Rođen je 3. januara prije 85 godina u Dajbabama kod Podgorice. Pod bremenom godina nije se predavao staračkoj osami, već je do prije par godina bio sekretar Saveza novinara Srbije i Crne Gore i Udruženje novinara Crne Gore.
Malo je koja radijska emisija imala slušanost kao „Nedjeljom o selu i poljoprivredi – preko polja, preko gora i planina” Radio Titograda, kasnije Radija Crne Gore, koju je vodio i uređivao. Dok je ona trajala i najvredniji domaćini po selima Crne Gore, ali i slušaoci u gradovima, znali su da odlože mnoge svoje poslove i pretvore se „u uho”, kako bi što bolje čuli što im ovaj neumorni reporter te nedjelje posredstvom radioaparata donosi u domove. Plijenile su pažnju njegove briljantno urađene reportaže o uzornim poljoprivrednicima iz pitomih, ali i iz najudaljenijih sela Crne Gore, kao i zapisi o novim kilometrima puta, asfalta, vodovodne, električne i telefonske mreže... Knežević je u zasluženu penziju otišao 1995. godine, a najljepša potvrda njegovog rada je kultnost emisije, koju je profesionalno, posvećeno, sa puno umijeća, prijatnim i melodičnim glasom vodio i uređivao 17 godina.
Njegovo članstvo u Savezu organizacija boraca NOR-a Crne Gore – jugoslovenska opcija smatrao je svojim dugom prema precima, posebnu ocu Špiru, nekadašnjem partizanskom odborniku na pragu okupirane Podgorice i stričevima, borcima slavne Pete proleterske brigade. Pored toga, kao jedan od 183 maturanta prve generacije redovno završenih učitelja u Nikšiću, aktivno je učestvovao u radu NVO Spomenik učitelju.
Do dolaska u Podgoricu (ondašnji Titograd) 1978. godine, živio je i radio u Bosni, u Bugojnu, gdje je i vanredno studirao, „uz rad” (inženjer organizacije rada). Uporedo sa učiteljskim pozivom počeo je i da piše. Bio je dopisnik Radio Sarajeva, „Politike”, Tanjuga, a jedno vrijeme bio je i urednik Radio Bugojna.
Govorio je da ga je sve vrijeme privlačio „zavičajni magnet”. Tu želju da se vrati u Crnu Goru prozreo je jedne prilike Aljo Šarkić, tadašnji glavni i odgovorni urednik Radio Titograda. Tako se obreo u toj medijskoj kući. Vrlo brzo od koleginice Maline Aković nasleđuje 30-minutnu „Emisiju za selo”. Tu počinje najuspješniji dio njegovog novinarskog zanimanja.
Od tada, pa sve do odlaska u penziju, Minjino „Selo” je u više navrata proglašavano najboljom emisijom na talasima Radio Titograda. Te ocjene su mu donosile brojna priznanja, od kojih se izdvajaju dvije nagrade za životno djelo – Udruženja novinara Crne Gore i Saveza novinara Jugoslavije.
Osim ovih najvećih priznanja u novinarstvu, Knežević je dobitnik i mnogih drugih nagrada: Prve godišnje nagrade UNCG za 1986. godinu, Novembarske godišnje nagrade RTVTG, Zlatne plakete RTVTG, Zlatne plakete Zadružnog saveza Jugoslavije, Povelje sa zlatnom plaketom Zadružnog saveza Jugoslavije, Povelje sa zlatnom plaketom Zadružnog saveza Crne Gore (rekorderska titula), Medalje zasluga za narod i drugih.
Odlaskom u penziju on nije prestao da se bavi novinarstvom, kojem je posvetio skoro 50 godina. Sa pokojnim novinarom Velimiriom Tasićem pokrenuo je prije 14 godina i časopis „Pčelarastvo”, u kome je objavio preko 250 naslova. Nigdje nije išao bez kasetofona i foto-aparata.
R.K.
Velikani reportaže
Knežević je reportažu smatrao vrhom novinarstva, za njega je to bio najteži i najuzvišeniji žanr, a to je rekao prije tri godine za „Dan” u razgovoru sa Ilijom Jovićevićem.
Uz poštovanje prema svima ostalima, Radovana Jablana smatrao je najvećim crnogorskim i jugoslovenskim reporterom. Brižno je čuvao čestitku koju mu je prilikom jedne od mnogobrojnih nagrada uputio kolega i prijatelj Radovan Jablan.
„Zaslužne tvoje nagrade imaju opojni miris zemlje, vedrinu Lovćena, bistrinu Tare i boju vina iz mojih Rvaša” – napisao mu je tada ovaj velikan reportaže.